Prvo je počelo sa nabrojavanjem koliko sam planeta preskočio, ugrozio planetu… uništio svu budućnost malog zeke. Odgovaram na lijep način kako bi štovani kolega vlasnik poslanog emaila trebao svoju energiju okrenuti prema rješavanju problema. No… na moju veliku žalost priča ne prestaje nego ide dalje sa nabrajanjem najnevažnijih stvari na ovoj planeti… te kako bi moj kolega na kraju zaključio… projekat se ne može realizirati zbog toga što im (sada više nije on… nego oni)  ja ne omogućujem slobodu rada.

Ono što sigurno još moram naučiti u životu je svakako… kako posao odvojiti od osobnosti, kako uvrede promatrati kao poraz onoga koji uvrede kreira, a ne mene koji uvrede prima.

Eckhart Tolle u svojoj knjizi A new Earth na lijep način opisuje što je to ego, i koliko je ego jak. Navođenje “činjenica” kako bi se problem prikazao u boljem svjetlu su najbolji način da izazovete bjes onoga kojem se obraćate. S druge strane Dale Carnegie u svojoj knizi How To Win Friends & Influece People navodi načine kako ljudi reagiraju na poruke koje nama izgledaju logički i “iskrene” jer se drže činjenica, u stvari kod drugih ljudi daju sliku našeg ega.

Iako sam obje knjige pročitao više puta, nisam uspio iskoristiti priliku i poslušati ono naučeno.

Sutradan sam se probudio sa jednom jasnom idejom. Danas rješavam ono što se danas rješiti mora. Odlučio sam, zanima me samo kritika upućena meni… želim naučiti što sam pogrešno napravio. Prvo sam porazgovarao sa osobom koju smatram dovoljno zrelom da mi otvoreno kaže što misli o tome što mi se desilo, te sa drugom osobom koja nije zrela niti da zaključi što je to ego. Sve u svemu… dobio sam potvrdu onoga u što sam sumnjao.  Moja poruka je izazvala negodovanje čovjeka koji se prepoznao u navedenim činjenicama, te sam tom porukom aktivirao njegov ego… koji se kasnije obrušio na mene svom silinom.

Kontaktirao sam dugog kolegu i zamolio ga za pomoč u rješavanju korisničkog problema, te nakon nekog vremena se uključio još jedan kolega. Nakon par sati rada smo uspjeli rješiti problem. Poslali smo obavjest korisniku kako je problem riješen. Naš management te management s korisničke strane su bili oduševljeni tako brzom reakcijom…

No što se desilo sa mojim Mr. Ego kolegom. Istog dana smo se uspjeli sastati, ja sam mu se ispričao ako sam ga bilo čime uvrijedio te mu obećao kako slijedeći put neću upotrbiti email nego osobno doći i zamoliti ga za pomoć. Njegov ego je ostao još uvijek veliki, on će otići kući misleći kako je prošao još jedan dobar dan.

Ja sam naučio kako pobjediti svoj ego i pronašao sam nove kolege koje mi mogu i žele pomoći. Osvojio sam nove bodove u pronalaženju novih lica i novih prjatelja…

Ego ostavljam svom Mr.Ego kolegi, kojem toplo prepuručam ove dvije knjige.

No… što je to bio problem s Vistom. Oduvjek sam se igrao s prvim verzijama Windows-a, pa tako i sa Vistom. Mislim da sam prešao na Vistu jos dok je bila u Beta 2. Nisam od onih koji koriste OS samo za pisanje teksta ili igranje… na mom PC-u se nalazi sve ono što je potrebno za razvoj (development). Uvijek tu ima dosta software-a koji je u Beta verziji, mnogo toga što može zagorčati život Visti. I tako, nakon godina rada, moja Vista se nikada nije srušila, nikada nije radila sporo… nikada nisam imao problema.
Kada sam svojoj supruzi kupio prvi prenosnik, bila je to Vista. Veoma lijep Sony-jev prenosnik, i veoma močan. I opet Vista radi bez problema. A što ne bi radila bez problema kada moja žena ode na internet, napiše koji dokument… otvori neki attachment… i to je to. Znači, isto kao recimo 30% – 50% korisnika. No dolaze tu i problemi… prenosnik se jako grije, video driver je katastrofa, Blue Ray malo radi malo ne radi… tražim drivere na sve strane… pola drivera uopće nije niti napisana za Vistu.

Na poslu imam odličan Lenovo prenosnik i opet Vista, sve radi u glavnom kako treba… no tu i tamo se zaglave raznorazni programčići koji rade…hmmm… jedino Lenovo zna što. Jednog dana se naljutim i “pregazim” postojeću instalaciju sa novom Vista instalacijom, pronađem drivere koji rade… i vidi čuda moj prenosnik radi bolje, brže…

Microsoft je pogrešno procijenio kako će proizvođači HW sniziti cijene starome smeću i prodavati nove prenosnike s boljim hardwerajem (HW)… no to se nije desilo. Proizvođači HW-a još i dan danas za velike novce prodaju smeće od HW, i većina drivera je užasno nestabilna.

Dragi moji koji god OS da imate priča je uvijek ista… OS je već poodavno dobar komad softwer-a, no sve to ništa ne vrijedi jer HW proivođaći izbacuji svaki dan nove verzije HW-a koji, iskreno, ništa novo ne donose (više/manje)…

Prednost Win 7-ice je jednostavna… većina starih drivera radi…  Ja se pitam je li to napredak ili je Microsoft napravio korak nazad… nisam siguran. Evolucija ne ide uvijek naprijed.

Ipak, Microsoft je firma koja ide naprijed, tako da Win 7-ica  je puna novih stvari, novih trikova. Sve u svemu veoma lijep i siguran korak naprijed.

- ležim u krevetu i držim prijenosno računalo na stomaku – zadovoljava
- razmišljam kako da slijedećim člankom o novoj verziji XX softwera pokažem ljudima kako sam i ja jedan od tih velikih informatičara – zadovoljava
- mislim kako je glavni fazon zaspati u dva ujutro lomeći i zadnje budne sive stanice na stvari koje i onako slijedeći tjedan izlaze u novoj verziji – zadovoljava 

Sve u svemu zadovoljavam sve moguče kriterije koje opisuju jednog uspješnog informatičara. Ulazim također u kategoriju ljudi koji eto svu svoju intelegenciju, ono naučeno i ono što će uskoro biti naučeno, koristim u jednom divnom poslu koji se zove informatika. Prijateljujem s ljudima koji pišu knjige, članke, drže tečajeve, glavne su face na seminarima, ali sve mi to nekako izgleda nestvarno. Možda postajem zreliji jer sve više vjerujem kako većina tih narcisoidnih članaka i knjiga u kojima eto učimo svijet pravim stvarima, su u stvari samo ponovno narcisoidno pokazivanje sebe samoga u ver 2.0.

Zanimljiv je taj nas posao u kojemu sve što radimo u stvari služi samo jednom cilju, napraviti nešto što korisnik želi, iako i korisnik i mi znamo kako korisnik u stvari ne zna što želi.

Postoji jedan mali trenutak, jedan mali bit ili bajt, koji čine nas život bogatijim, život punim novih kilo bajtova, mega bajtova. Jedan takav trenutak je napravio veliki shutdown večine moji ustaljenih servisa moje persone i podigao nešto malo više onih prirodnih yin & yang impulsa,  a išao je otprilike ovako:

Šetajući između zgrada koje čine carstvo firme u kojoj vrijedno promičem bitove u bajtove, prolazeći pored zgrada čudnih imena… WDF 05… WDF 03, dolazimo moja mala obitelj, slatka mamica (punica) i ja do ulaza u glavnu zgradu… naravno ime slijedi pattern… WDF 01. U tim trenutcima oduševljenja, romantike i nevjerojatne prirodne ljepote koja se u predivnom sunčanom danu iskazuje u svoj svojoj ljepoti obasjavajući WDF xx divove, čineći me ponosnim informatičarem… moja punica odluči kako taj metalno-prirodni sklop zgrada i velikih prozora, kroz koje se vide ta divna stvorenja na kojima mi informatičari tako vrijedno izbacujemo nove i nove verzije softvera, narušavajuci taj bit-bajt mir, dolazi pitanje:

- Robi, sve ove zgrade su vlasništvo firme u kojoj radiš?
- Da naravno – odgovaram ja, misleći kako sam upravo tim odgovorom odbranio pola ljudske rase koja informatiku doživljava kao svoj posao.
- I vi sjedite čitav dan za tim komjuterima i nešto tamo pišete…
- Da, pravimo programe koje koriste mnogi korisnici, mnogi obični ljudi. – prekidam ja uzdišući pri pomisli… pa narano, kakvo pitanje.
- I sve ovo što vidimo oko nas je u stvari naparavljeno od novaca koji se zaradi na prodaji toga što vi radite?
- Da – odgovaram, već pomalo zbunjen… što tu ima biti toliko čudno!?
- Ne kužim – odgovara moja punica

 Jedan bajt je počeo da polako izgleda kao jedan bit, mnoštvo bitova je jednostavno počelo nestajati, svi sustavi moje ponosne informatičke ličnosti su polako počeli gubiti snagu i rušiti se jedan za drugim. Pomislio sam, pa što to nije u redu, zašto sada odjednom sve to oko mene izgleda čudno zašto više ne vidim smisao u WDF 05, WDF 03 … WDF 01. Kako je moguće nerazumjeti nešto što mi s toliko energije stvaramo, i to za njih… Bože Dragi… za njih, korisnike.

 Undo, undo…

Kako je sve to počelo… postoji jedna veoma zanimljiva priča oko “Core & Context” koja na lijep način pojašnjava kako stvari danas rade. Sve počinje kada smislite proizvod koji želite prodavati. Proizvod polako postaje prepoznatljiv na tržištu te i vi postajete prepoznatljivi na tržištu zahvaljujući tome. To je vrijeme kada vaš proizvod postane “core” poslovanja poduzeća. 
Kako vrijeme prolazi konkurencija prepoznaje tržište i dolazi sa proizvodom koji direktno konkurira vašem, i polako vaš proizvod nije toliko prepoznatljiv na tržištu, te polako prelazi u “context”. U tom trenutku počinjete razmišljati kako pojednostaviti proizvodnju, kako možda neki dio proizvodnje dati nekom drugom (outsource) , Na taj način dio “radne snage” koji je stekao veliko iskustvo sa vašim nekadašnjim “core” poizvodom, postaje slobodan za nove izazove, nove razvoje. Taj suprotni pravac od pravca core – context se naziva “istraživanje”. Otprilike tako to nekako ide.

Ono što je zanimljivo je dio context-a kada počinjete razmišljati kako svoj ustaljeni svakodnevni posao pretvoriti u… servis. Na taj način možete lako reći, ja želim taj servis koristiti od neke druge firme jer oni su jeftiniji, imaju veće iskustvo… sve u svemu bolje nego da to držim kod sebe. S druge strane isto možete reći… dio proizvodnje koji ste prepoznali kao servis želite prodavati drugima kao uslugu. Oni koriste vaše servise.  

Idemo s primjerom… Proizvodite ulje za tijelo, počeli ste kao mali obiteljski bizz. Posao ide sve bolje i bolje, dok polako konkurencija ne izađe na tržište sa svojim uljem za tijelo. Ne možete više zapošljavati, jer troškovi prelaze prihode, vaši glavni ljudi troše vrijeme na punjenju, pakiranju, lijepljenjem deklaracija… razmišljate da kupite mašinu koja će vam osloboditi ljude i vratiti ih u istraživanje / proizvodnju, tako da možete raditi na novim stvarima. No, problem je što mašina koja vama treba je skupa, i prelazi vaše potrebe. Možete jednostavno koristiti servise firme koja se specijalizirala za punjenje u kozmetici, te na taj način postići isto. 
Postoji i druga mogučnost, da sa mašinom za punjenje koju želite kupiti, i za koju znate kako kapaciteti rada daleko premašuju vaše potrebe, jednostavno ponudite kao svoj servis. No postoji jedna “kvaka”. Vaš proizvod koji je bio prije tako prepoznatljiv na tržištu neće dobiti ništa od toga, jer vi želite ići sa svojim novim servisom, i želite da on postane vaš core proizvod!

Malo kasnije… kako sve to kotrlja u IT-u…

PC-ji za klince su već poodavno izašli iz ko zna koje garancije, ono… ne mogu ih više niti prodati, ili ne daj bože pokloniti nekome… zvučalo bi kao uvreda. S druge strane žena već polako dobija sjede, jer klinci koriste njezin notebook… i eto vam problema, a taj dotični notebook koristimo i kao Media Centar… 
MS Home Server mi je spasio “obraz”, što se tiće smještanja slikica i muzike, svakodnevnog backup-a i slično… Sve u svemu da bi obnovio “vozni park” treba mi ..hmm… dosta novaca.

Prije par dana sam na jednu kantu (Dual Core 4 GB RAM..) instalirao MS Hyper-V Server, i nakon par sati igranja sam došao do ideje. Instaliram Hyper-V na kantu (HW/CPU mora podržavati virtualizaciju) i na njemu pokrenem VM, MS Viste, a na svojim starim računalima samo naštimam da nakon “boot-anja” pokrenu Remote Desktop na ove strojeve… i eto ga napravio sam upgrade PC-a za klince… trosak… 0 €. OK… budite oprezni sa licencama i Hyper-V!!!

Drugu kantu (ista kao i prva), sam isto prebacio na Hyper-V, i jos od prije imam brdo VM-a, tako kada mi zatreba Win XP za testiranje… klik+klik… i eto je!

Stvar radi super… razmisljam da kupim jednu dobru kantu, smjestim je u podrum i na njoj vrtim sve VM-ove koje su mi potrebni “za po doma”.

Sve u svemu… instalacija Hyper-V-a je za nekoga tko je ikada instalirao bilo koje windows-e… vise nego jednostavna, no na zalost postoji jedan dio koji trazi malo vise znanja Windows-a, mreža i sl. Ovaj link je “must“, za instalaciju Hyper-V-a!

Uživajte…

Mislim da je više nego zanimljivo promatrati kako tehnologija ne samo da omogućuje bolje i bolje igrice i bolje kompresije audio / video… tako da možemo i dalje trošiti novce koje nemamo… lijepo je vidjeti kako tehnologija ide u pravcu nečeg na oko humanog. 

Hmm… kontrola kompjutera pomoću naših moždanih vijuga. Zanimljivo je kako ljudi misle da se pomoću skupa patterna, može definirati sve što nas okružuje. Zanimljivo je kako ljudi pokušavaju ukrotiti prirodu, namećući joj patterne… a s druge strane priroda svakim novim danom pokazuje jedno te isto… nema pattern-a. Ono što je danas važilo neće važiti sutra. 
Set impulsa koji moj mozak pošalje je sigurno definiran setom ustaljenih patterna, jer na taj nacin ja radim posao na meni specifičan način. No, ono što će nečiji mozak poslati kao set patterna, može u krajnosti izgledati sasvim drugačije no imati isto značenje kao i u mom slučaju… recimo podizanje ruke. 
A to dragi moji znači… ili da kompjuter svaki put iznova uči moj i vaš set patterna… ili da vi i ja imamo isti set patterna…

U ovom zadnjem slučaju pitam ja vas… tko tu koga programira!

Prije par godina sam bio uključen u projekat ono Web 2.0 i “korištenje web 2.0 u Enterprise Firmama”, pa smo nešto i programirali. Sve u svemu ispalo je to ok, no sreli smo se sa nezamislivim problemima. Recimo, u pojedinim zemljama sindikati su toliko jaki da vam ne dozvoljavaju objavu bilo kojeg “osobnog” podatka. E sada… objava nečijeg datuma rođenja, ok… ajde recimo to je dio osobnosti, ali da vam sindikati traže slijedeće:

- objava skill-ova je zabranjena jer je to isto privatnost – pazi sad, ja ne smijem objaviti listu mojih skill-ova na Web 2.0 aplikaciji koja se zove Expert Finder. Pa kako ću onda naći experta ako nitko nema pravo da objavi svoje skill-ove!?

- manager mora odobriti skill profile – pazi sad, moj manager nema blage vezešto je .NET, što je SQL, i nema niti potrebe da to zna, jer ima mene i kolege… pa kako onda on može odlučiti, “odobriti” koji su skilll-ovi ok ili ne.

- Recommended By / Endoresment – to nije poželjno jer, nije “fer” objaviti tuđa mišljenja o “osobnosti” drugih ljudi; pa ako vi ne vidite što drugi ljudi misle o mojoj stručnosti, kako onda s druge strane, možete znati išta o mojoj stručnosti.

Postoji mnogo interesentnih stvari oko Web 2.0 i managementa. Zamislite ovo, vaš manager ima pred sobom brdo posla. Mora da bude “in sync” sa svim vašim blog-ovima, wiki-jima i sl., kako bi bio siguran da poznaje to što radite i kako radite. To se zove transparentnost u radu, a transparentnost (ili agilnost) nije dobra za management. Ovo pravilo vrijedi u jako mnogo velikih i konzervativnih kompanija.

E to je malo mi protiv “njih”… a sada malo i druge realnosti…

Ružna strana Web 2.0… iskreno ne znam zašto je Blog i Wiki dio Web 2.0…

- blogovi – ili prepisivanje tudjih blogova. Veoma rasprostranjen sport, gdje ljudi prepisuju informacije, citiraju pogrešno druge izvore… sve u svemu stvaranje masivnog kaosa i nereda u infomacijama

- wiki – dokumentacijsko, edukativni Knowledgebase – slično blogu, samo više “statičke prirode”

- twitter based – lijepo je znati što moja susjeda radi sa svim onim sexy donjim rubljem :), ali please.. to je stvarno previše. Ja imam kolegu koji radi u officu do mojega, i on očekuje da ja koristim twitter kako bi se informirao o njegovim planovima. I sada vi mene pitate zašto ja volim Matrix !

Ono gdje ja želim vidjeti Web 2.0 ću vam pojasniti kroz slijedeću priču.  Novi radni dan, odlazim na company portal i vidim kako sam u svom odjelu dobio novog kolegu koji isto voli Mountain Biking, ali isto tako ima veliko iskustvo SQL-a i .Net-a. Vidim kako sam dobio nove taskove na projektima na kojima radim, i da ima velike šanse da dobijemo novi projekat.

Jedan od taskova koje moram napraviti je naći ljude za projekat, sa skill-ovima Java, Oracle, i jednim “clickom” vidim listu kolega koje imaju taj skill, pa onda “drugim klikom” odlazim u Resource Management system i vidim njihov plan, te od kojeg dana mogu početi raditi na mom projektu.
Itd… Itd…

E to je za mene Web 2.0… transparentnost… zašto to neće još jako dugo biti realnost… nekom drugom prilikom.

U bizz-u danas koristimo raznorazne “enterprise search” engine koji pokušavaju dobiti bizz podatke uporabom jednostavnih upita. Zvuči jako primamljivo zar ne!? Sve to se jako oslanja na “logiku kako naš mozak radi”. Ali ima tu jedna caka; nitko ne zna kako naš mozak radi, nema apsolutno nikakvih dokaza za to. 
Evo jedan primjer: Kada zavezanih očiju zagrizete čokoladu, bez problema će te prepoznati što vam je u ustima, no razmislite malo o tome. Okus koji je vaš mozak detektirao kroz brdo impulsa koji su prostrujali vašim mozgom, je tu informaciju povezao sa nečim “što vam je netko rekao da se zove čokolada”. Ali, ne može se reći: skup impulsa koji se desi u vašem nervnom sustavu je == čokolada. to nitko nije dokazao, niti današnja tehnologija išta može da napravi. Baš suprotno, vjeruje se kako ne postoji jedan te isti mozak, odnosno jedan te isti impulsni poticaj zvani “čokolada”. Imate brdo knjiga koje preispituju za ono što mi danas smatramo polaznim točkama (On Intelligence).

Ono što želim reći je veoma slično priči koji sam ispričao na početku svog bloga (Engleska ver.)

Arhitekti – Mislim kako IT ima najbogatiji repositorij raznoraznih titula, a tu svakako prednjače arhitekti. Svaka firma ima svoju logiku dodjeljivanja titula te postavljanje istih u samo njima razumljive strukture. U glavnom do toga dolazi zbog nedostatka stručnosti, pa se dodjelom titula pokušava pokriti nedostatak znanja na pojedinim nivoima. 

Business Architects – razumjevanje bizz procesa, razumjevanje koraka unutar procesa, prepoznavanje procesa. Koriste se tools-i za kreiranje procesa (MS Visio, ARIS…) koji jasno prikazuju procese, veze izmedju njih. 

Solution Architects – razmjevanje tehnologije, postojecih verzija, relacija među aplikacijama. Koriste se u glavnom UML alati.

Infrastructure architects – u glavnom ih zovemo “sistemašima”, razumjevanje IT infrastrukture, kao što su mreže, operativni sistemi, management sistemi, razumjevanje IT procesa, kao što su Service Management (ITIL).

Enterprise Architects – ovo sam namjerno ostavio za kraj, jer u glavnom se zbog onoga “enterprise” misli kako oni idu na vrh strukture. Ja volim reći kako njihova odgovornost leži na samom vrhu, no jako je teško svrstati ovu grupu na neki drugačiji način i na neki drugi nivo. Njihova glavna uloga je da vode projekat i da pomire Bizz i IT, te da pronađu (“adresiraju”) vlasnika projekta s korisničke strane. Osobu koja sponzorira projekat i koja ima “moć” odluke. 

Recimo kako bi za sada slika izgledala ovako:

Top-down: Enterprise Architects –> Business Architects –> Solution Architects
Ovo se može gotovo pa nazvati idealna situacija, jer u praksi se rijetko desi da Solution Architects uopće učestvuju u igri. Infrastructure architects ? .. njih nitko nikada niti ne ubacuje u igru što dovodi do onih standardnih problema kada Bizz traži nešto što postojeća infrastruktura ne može niti da riješi.

Bottom-up: Infrastructure architects –> Solution Architects 
Koristeći sve postojeće ili dodajući nove tehnologije i aplikativna rješenja, dolazi do “nabildavanja” rješenja koja kada se predstave Bizz-u izgledaju kao kruške koje pokušavaju izgledati kao lubenice.

Metode
Malo sam već ranije spominjao TOGAF, pa ću se samo nadovezati… TOGAF-om (i ostalim modelima) se pokušavju definirati koraci koje će “pomiriti” bizz i IT, s jedne strane a ITIL koji pokušava pomiriti IT i Bizz s druge strane. 
Na žalost ono što nedostaje je jedinstveni meta model koji će se koristiti kao kontejenr TOP informacija (constraints) prema DOWN, te isto tako u drugom smjeru. Recimo, koristeći neki od alata za kreiranje Bizz procesa, snimiti procese i ciljeve u meta model, te onda na DOWN nivou koristeci isti model definirati tehnologiju, applikcaije… poštujući pravila definirana na TOP nivou.

Osnovni problem Top-down i bottom-up, što se oni nikada u stvarnosti ne susretnu, nego se u glavnom mimoiđu.